Moja najranija asocijacija na ravnotežu je klackalica. Ta jednostavna sprava u parku koja pokrene gomilu nepoznatih osećaja. Od ushićenja da se stigne u najvišu tačku do okretanja u stomaku. To je izgledalo ovako: Dotaknes najvišu tacku I vec kreces dole, i opet, malo neprijatan osećaj – digne ti se zeludac, ali se u mislima radujes novom iskustvu najvise tacke. Tako to traje nekigh par minuta I onda vec krece razmisljanje: Šta sad da uradim da mi bude zanimljivije? Ukoliko se i ovaj preko puta smori, krece teranje inata: on sedi dole I nece da te spusti ili je pretezak, pa ne mozes da ides na visinu koju ti zelis. Nastavlja se agonija: meni je dosadno, a drugi jos žele da se klackaju, šta nije u redu sa mnom? Zar drugima ovo nije dosadno? Zasto mi je dosadno? Smenjivanje ovih osećaja iznova i iznova od zadovoljstva, preko dosade do inata, koji igru osmišljava na novi način.
Nekako me ovo podseća na život. Klackalica mi je otkrila najrazličitije osećaje, u tom trenutku podeljene na one koji su mi se svidjali i manje svidjali. Zivot me ucio i uci da prihvatam različite osećaje koji se staln smenjuju i nisu više lično doživljeni. Danas je za mene ravnoteža prepoznavanje najrazličitijih fenomena bez favorizovanja…balans je saosećajnost, a ne kako nekog urazumeti, smiriti, navesti, povesti, osuditi…ubediti u svoj stav i odraz trenutnog stanja bića. Ovo nije koreografija koju slediš po nekakvim upustvima. Balans se i razvija suptilno, šireći postojeću perspektivu o sebi u razumevanje sebe.